Dom daleko od Doma
Sigurno ste čuli za humanitarnu akciju "Dom daleko od Doma". Ako niste, evo o čemu se radi.U planu je izgradnja velikog humanitarnog centra u kojem će se pružiti smještaj te psihološka i materijalna pomoć obiteljima koje dolaze u Zagreb na liječenje svoje teško bolesne djece. Neću puno filozofirati, stavit ću vam link na kojem sve možete provjeriti http://www.hrabro-srce.hr/default.asp?gl=200701240000002.
Samo želim napisati nešto o važnosti tog projekta. Vidjeli ste sigurno i one plakate, na kojima piše :"Manje boli kad je mama blizu". Da, jer koliko je god teško u tom trenutku, koliko je god velika ta bol koju dijete osjeća, ipak ima neki mir u duši, osjeća neku sigurnost dok je mama tu. Govorim iz vlastitog iskustva. Cijelo djetinjstvo obilježeno sa bolešću, bolnica za bolnicom, operacija za operacijom. I sve veći strah jer mame nije bilo tu. Mogla me samo posjećivati, a noći su bile duge, jer nije mogla biti uz mene 24 sata uz mene. Ne možete ni zamisliti taj strah koji osjećate jer ni sami ne shvaćate pola stvari. Ne shvaćaš zašto se svi vaši prijatelji igraju na ulici, zašto su oni svi kod kuće, a ti si u hladnom Zagrebu, skriven u nekoj tamnoj sobi bolnice. Tisuću pitanja pojavljuje se u glavi, samo naviru, a ti ako dijete ne nalaziš nijednog objašnjenja. Zamislite kako je provesti prvi rođendan u bolnici. Ne sjećam se prvog rođendana, al bolje ni da ga se ne sjećam. Ali sami taj osjećaj kad znaš da je bilo tako, je bolan...
I taj strah dok te vode u operacijsku dvoranu. Mislim da je to najveći strah koji sam osjećala u životu. Svi doktori, sve medicinske sestre govore da će sve biti u redu, ali ti znaš da postoje određene opasnosti. Želiš vjerovati da će sve stvarno biti u redu, ali ne možeš. A onda, na putu do dvorane ti priđe mama i sa svojim blagim smješkom kaže da se ne brineš, da će sve biti dobro i da te voli. Jedina osoba kojoj tada vjeruješ. Iako te ispraća sa strahom u očima, opet vidiš tu nadu koja tinja u njenim očima i odlučiš se boriti za život samo zbog nje.
Za vrijeme jedne operacije, i za cijelo to vrijeme dok sam bila u bolnici mama je bila sa mnom. Naime bili smo u blonici koja je imala smještaj i za jednog roditelja. Nažalost to koliko je meni poznato još nijedna hrvatska bolnica nema. Ja sam bila u jednoj stranoj državi. I ne može se ni opisati taj osjećaj sigurnosti i mira koji imate kad je mama pored vas. Kad se ujutro probudite i vidite nju kako bdije nad vama, sve izgleda lakše. Iako je nekad bilo teško vjerovati da će biti dobro, vjerovala sam. jer je mam bila tu, budila je nadu u meni sa svojim osmjehom i svojim toplim pogledom. I na kraju je sve ispalo dobro, hvala Bogu. No prvenstveno mu hvala na mojim roditeljima. Na mojoj mami i mom tati. Na mojim hrabrim roditeljima, jer sam zahvaljujući njihovoj podršci uspjela.
Ne zaboravite nikad da uvijek postoji mogućnost da će se sutra nešto tako i vama dogoditi. Čuvajte se, poštujte svoje roditelje, svoju obitelj. Neka vam bude na tronu. Jer obitelj je najvažniji dio života. Sve dođe i prođe, ali ljubav tvojih bližnjih je uvijek tu. Oni su uvijek tu za tebe. Znam postoje i obitelji u kojima ne vlada sklad. Postoje djeca koja su napuštena. Ali zato vi koji imate sreću da vam u obitelji vlada sklad, budite sretni.
samo zaželi...i bit ću tu...
Zaželi da sam more. I bit ćeš moja obala. Moja luka, u kojoj ću svake noći počivati.
Zaželi da sam val koji te zapljuskuje poljupcima. I bit ću tu. Letjeti u tvoj zagrljaj, kao val na pučinu.
Zaželi da sam sunce, da te milujem zrakama svoje ljubavi. Da sam topla zraka ljubavi na tvome srcu i tvojoj duši.
Zaželi da sam oblak koji će te sakriti od nepoželjnih pogleda. Otkrivati ti sunce i nositi te iznad svijeta. Da letiš sa mnom po nebu ljubavi.
Zaželi da sam hlad u koji možeš pobjeći kad poželiš odmor.
Zamisli da sam uvala kad poželiš mir i tišinu.
Zamisli da sam more...I bit ću tu...Vraćat ću se svaki dan, do tebe, svoje obale...
Rijeka, drvo i ja...
Rijeka je polako tekla, nosila sa sobom toliko toga skupljenog od svakog od stanovnika moga grada. uzimala je i moje misli i nosila ih dalje, do neke druge osobe koja traži odgovore, kao ja taj dan. Rijeka je polako tekla, baš kao i onog dana kad je otišao. Kad je rekao da ide, da će se vratiti. I vraćao se, baš danas. Ali nije isto. Toliko toga ne mogu jasno vidjeti. Tko zna, možda me se i ne sjeća, možda je našao nekog drugog, tko je izbrisao sve naše uspomene, iz djetinjstva, iz osnovne škole...
Čekala sam ga kod rijeke, kod onog našeg drveta, gdje smo se skrivali kad bi padala kiša. Gdje smo toliko toga podijelili, ostavili toliko uspomena. Drvo i rijeka su znali naše tajne. Svaku tajnu smo dijelili s njima. A sad, drvo, rijeka i ja smo opet tu, čekamo njega. Dijelili smo tajne i dok ga nije bilo. Svo ovo vrijeme. Pitali smo se jel ikad pomisli na nas, na one tmurne, kišne jesenje dane i one proljetne. Pitali smo se sjeća li se još našeg prvog kupanja u rijeci.
U daljini se nazirao obris poznatog lika. Lika poznatog srcu. Poskakivao je kao i prije 5 godina dok je još bio tu. Ubirao grančice s drveća i pucketao ih. I zviždukao. Nisam vjerovala da je opet tu. Da je došao vidjeti rijeku, drvo i mene.
Ostao je isti. Isti smješak, isti sjaj u očima. Čuperci na vrhu glave su i dalje letjeli na sve strane.
I da, sjećao se i mene, i rijeke i drveta. Sjećao se. I naše prve krađe trešanja. I prvog odlaska na kulu. I prvog kupanja u hladnoj rijeci. Sjećao se svega.
Rekao je i da je našao drugu rijeku, drugo drvo. I nju.
Drvo, rijeka i ja smo znali, opet će otići. I otišao je. Do neke druge rijeke, drugog drveta i nje...
